Uvod - nastanak Bazilike

U dugoj povijesti grada Poreča jedan će relativno kratak vremenski isječak zauvijek izmijeniti njegovu sudbinu. Mali provincijalni grad na margini umirućega Rimskog Carstva u VI. će stoljeću doživjeti čudesnu preobrazbu. Pokušavajući tada povezati razjedinjeno carstvo, car Justinijan nakratko stvara privid negdašnje cjeline. Ali ne samo teritorijalne i političke cjeline. On nastoji vratiti i blještavilo antikne umjetnosti. U punom cvatu Justinijanove reconquiste porečki biskup Eufrasius podiže na mjestu starije gradske bazilike svoju katedralu uklapajući je u niz pratećih građevina koje će zajedno tvoriti jedan od velikih kompleksa toga vremena. Ovdje, uz sjeverni rub poluotoka na kome je nekoliko stoljeća ranije izgrađen uzoran rimski grad Parentium, ukus, blještavilo i stilsko bogatsvo Istoka urast će u novu cjelinu koja će biti pravi biljeg toga vremena. Ukus biskupa Eufrazija, odnjegovan na raskoši Istoka, nikako se nije mogao zadovoljiti zatečenim stanjem provincijalne letargije koja je obilježavala Poreč, Istru i najveći dio rastočenoga Rimskog Carstva. Poduzimajući velike građevinske pothvate, on će svoje ambiciozne ideje samo dijelom asimilirati sa zatečenom antiknom bazom, a dobrim dijelom ovdje unijeti graditeljske i uopće umjetničke inovacije kakve Zapad tada još nije poznavao. Te se inovacije tiču kako organizacije prostora u Bazilici, osobito njezina istočnoga dijela, tako i ikonografskoga programa što ga je biskup, uz pomoć vrhunskih majstora koje je sa sobom doveo, pokazao na mozaicima što prekrivaju zidove unutrašnjosti. Veliki je porečki biskup u cijelosti podredio ovu crkvu sebi: on je tu upisivao svoje inicijale na mnogim istaknutim mjestima, a na mozaicima apside ušao u prostor namijenjen isključivo svecima i mučenicima, pa i same Bogorodice i Krista, pokazavši tako na nedvosmislen način mjesto u kome je sebe vidio. Ta prije autoritativna, nego narcisoidna gesta u sebi krije mnoge poruke, pa tako i onu koja se tiče biskupova odnosa prema papi koji ga je kleo i proglasio otpadnikom. Zaista, Eufrazijevo vrijeme koje i danas tako jasno i čitljivo zrači iz njegove Bazilike i kompleksa kome ona pripada, izdvojilo je mali istarski grad Poreč iz bezlične i ljupke općenitosti u veliku posebnost. Došavši sredinom VI. stoljeća u Poreč Eufrazije tu zatiče grad duge prošlosti. Njegov vidljivi sloj odgovara po svemu osobinama tipičnog provincijalnog kasnoantiknoga grada nagriženog nedaćama vremena, a što u doslovnijem smislu znači hordi barbara koje su upravo dokrajčile jednu bogatu tradiciju. Istina, faktor prostora ublažit će Poreč, Istru i druge periferne zone Carstva od žestine udara barbarskih najezdi koji se osjećaju u matici. Rim je ovdje umirao s vremenskom zadrškom. Preuzimajući biskupiju u Poreču, Eufrazije dolazi na čelo dobro organizirane kršćanske zajednice koja je u svojoj dugoj tradiciji dala Crkvi nekoliko svetaca mučenika, među kojima je sveti Eleuterije i osobito važni sveti Mauro (Maurus), biskup koji je u vrijeme velikih progona pogubljen u Poreču sa svim klerom i brojnim laicima. Međutim, razmak od posljednjih progona kršćana početkom IV. stoljeća, pa do polovice VI. kada Poreč s biskupom Eufrazijem doživljava svoj puni procvat, ispunjen je stalnim jačanjem crkvene moći. Taj se status crkve najbolje potvrđuje u brojnim sakralnim građevinama koje niču širom Istre, a osobito su važne porečke bazilike. Druga polovica V. stoljeća ispunjena je barbarskim pohodima na sam Rim i ključne strateške točke Carstva. Alarih, Huni s Atilom, Odoakar koji 476. postaje kraljem Italije, a koga će 493. zamijeniti Teodorih, ostavljaju Istru na neki način po strani u izvanjskim silovitim preobrazbama. Krajem V. stoljeća Istra je dio Teodorihove Istočno-gotske države, a s Justinijanom ona 539. ulazi u istočni dio Rimskoga Carstva, u Bizant.